Pičaonica&интерпункција; Priče o Derletu

Derle i Lavirint 1

Suze su joj nekontrolisano lile, a onda bi utonula u san isprekidan košmarima, da bi se probudila i prepustila se suzama. I tako u krug, da više nije znala koliko je dugo ležala tu, na suvoj, ispucaloj zemlji.

Zašula topot koji se približavao. Onda je sve utihnulo i ona je instiktivno osetila da je tu. Skupila je snagu i ustala. Pogledala je oko sebe i ugledala čudovište koje ju je gledalo. Iz njega su isijavali zloba i bes. Bila je to opaka zver, mnogo gora nego sto ga zamišljala čitajuci o njemu. Gledala ga je i očekivala njegovu reakciju.

Odjednom se propeo i počeo udarati prednjim nogama o zemlju dižući prašinu. Nije se pomerila sa mesta, samo je malo skupila oči. Nije se smirivao i to ju je počelo nervirati. Sva tuga koja ju je lomila, sad se pretvorila u bes. Užasan bes za koji nije ni pretpostavljala da može da ga oseti ni približno kako ga je sada osećala.

– PREKINI! – viknula je jezivo hladnim glasom ne gledajući ga – Prekini, Asteriuse, glupo govedo!

Zavladao je muk i ona podiže pogled. Stajao je mirno i u njegovim očima je ugledala zaprepašćenost.

– Molim?!?!? – riknuo je.

Sada je bio njen red da se zaprepasti. Ono što je izgovorio zvučalo je kao da joj se obraća na grčkom, ali ga ona savršeno razumela iako nije znala ni reč grčkog.

– Ti me razumeš?

– Da, kao i ti mene.

– Kako?

– Nebitno je. Pitao sam te šta si rekla! – režao je.

– Rekla sam ti da prestaneš da se džilitaš i dižeš prašinu.

– Rekla si da sam glupo govedo!

– Jesam. Zar nisi?

– Ovo će te skupo koštati.

– Samo života, ali to sam i ocekivala.

– Ti se ne plašiš?

– Zamisli, ne… Nemam šta da izgubim.

– Nemaš?

– Ne, nemam. Sve sam izgubila, čak i srce.

– TI SE STVARNO NE PLAŠIŠ?

– Ponavljaš se, Asteriuse.

– Ti nisi normalna.

– Nisam, čim sam dozvolila da stojim ovde i raspravljam se sa mitskim bićem očekujući da me ubije i nahrani se, mimo reda mu.

– Ko si ti?

– Sasvim obična cura koja nije ovo zaslužila, ali kad je vec tako… budi barem toliko ok da me ubiješ odmah i da završimo s tim.

– Da te ubijem?

– Pa to radis… zato si i zatvoren ovde, mada licno mislim da ti je, kao i meni muka od ljudi, tih licemernih, lazljivih i poganih stvorenja i da ne želis da izađeš odavde iako bi mogao.

– Ti znaš?

– Šta?

– Da znam gde je izlaz.

– Toliko si dugo ovde, a pride si polubog… naraavno da znaš.

– Nisu mi te doveli. Otkud ti ovde.

– Bila sam glupa.

– Da?

– Dovoljno glupa da povereujem jednom derletu koje je reklo da je džentlmen i da me neće ovde ostaviti. Tako glupa sam ušla ovde sama.

– Glupo žensko…

– Užasno glupo.

– Ne deluješ tako.

– Ni sama nisam znala. Nego, hajde, ubij me i završi sa tim.

– Neću.

– Molim?

– Neću te ubiti.

– Nećeš?

– Neću. Ima nešto u tebi sto bi bilo greota uništiti.

– Kad tad ću umreti, a nisam ni trunku ambiciozna da bih to nešto iskoristila.

– Drugačija si.

– Od čega?

– Od ljudi.

– I ja se ponekad osećam kao da sam sa druge planete.

– Vekovima svako ko se nađe ovde kuka i moli za svoj bedni život, a ti ništa. Ni da trepneš.

– Treptala sam dok si se džilitao i dizao onoliku prašinu.

Zaprepastila se kada je začula roptanje koje je ličilo na smeh.

– Jbt, ti se to smeješ?

– Vekovima se nisam nasmejao, ali ti si tako smešna.

– Uopšte se ne trudim da budem smešna. Hoću da se ovo završi.

– Pričaj mi.

– Sta, dođavola, da ti pričam? Neću da pričam sa tobom, hoću da završimo sa ovim.

– Nema ništa od toga. Pričaj mi kako si dospela ovde.

– Glupo.

– Da, to smo već shvatili.

Uzdahnula je.

– Nema tu mnogo toga da se priča.

– Dobro, pričaj to malo čega ima.

– Mučiš me.

– Veruj mi, ti nemaš pojma sta je mučenje.

Zatvorila je oči.

– Sreli smo se sasvim slučajno. Pričali, provodili vreme zajedno. Ja sam, po pravilu nepoverljiva prema ljudima, počela da mu verujem. I eto… sada sam ovde i preganjam se sa strahom i trepetom da me pojede, a on se nećka.

– Nije da se nećkam, nego neću.

Sela je.

– Ne znam šta da ti kažem.

– Kako jeste.

– Ja uvek kažem kako jeste, na žalost.

– To ti ne verujem. Ljudi lažu.

– Shvatila sam…

– Slagao je?

– Ne znam. Nema ga. To jedino moze da znači da je lagao.

– Možda…

– A, ne! Zajebite i ti i Mesec tu priču.

– Šta je sa Mesecom?

– Mesec kaze da on ne laže.

-Ti pričaš sa Mesecom?

-Da… i onje dosadan ko i ti… i kaže da on ne laže. A ti kažeš da Mesec ne laže.

– Pa Mesec ne laže.

– Nista ne razumeš… Mesec kaže da on ne laže.

– Ako Mesec kaže…

– I Mesec laže.

– Ne laže, ali ispricaj mi sve.

I ona je pocela da prica. O Italiji, o kredi i vodi iz Dunava, o dogovorima, o nestajanjima, o ubeđivanjima da je tu, o obecanju da ce reci ako reši da ode, o smrti, o opasnostima, o nestanku bez reči, o blokiranju, o pismu njegove najbolje drugarice… Pričala je i pričala i pričala, a on je slušao bez da je i jednom prekine.

– Verovala sam mu – rekla je i zamislila se, a on je nije prekidao, čak ni u razmišljanju – Ne volim praznike jer nemam šta da praznujem. Ne volim zimu. Ne volim ni sneg. Bila je ovo prva zima kojoj sam se radovala i prvi sneg kog sam sa radoscu iščekivala… a sad… sad je jos gore.

– Mislim da zima nije strašna. Ni sneg nije pao.

– O cemu ti to? Vidis da je toplo.

Opet je zaroptao.

– Ne smej se, vec mi reci o čemu ti to.

– Da li znas koji je mesec?

– Negde… početak, eventualno sredina novembra.

Ako bi se merilo po ljudskom smehu, njegovo roptanje je bilo na granici zacenjivanja.

– Koji ti je đavo?

– Novembar…

– Šta je tu smešno?

– Smešno je jer je decembar. Ostalo je jos desetak dana do kraja godine.

– Molim?!?!?

– Aha.

– Dođavola!

– Slušaj, dete… ja tebe sad vodim do izlaza. Možda je on tamo.

– Mislim da nije…

– Šta ćes ako nije?

– Ništa.

– Ništa?

– Ništa. Odlučio je tako. Mogu samo da poštujem njegovu odluku.

– Pođimo.

Ustala je, pokupila stvari i gurnula ih u ranac. Pošli su ćuteci. Dugo su lutali memljivim hodnicima pre nego što je zastao.

– Stigli smo.

Okrenula se oko sebe.

– Idi iza ćoska i tu ti je izlaz.

– Sačekaj me.

– Molim?

– Sačekaj me.

– Gde?

– Ovde… Čuvaj mi stvari, vratiću se.

– Čekaj, luda glavo… – viknuo je za njom, ali je ona vec nestala iza ćoška.

Gledao je u ranac koji je ostavila na zemlji i razmisljao o drskom derletu koje mu je potpuno poremetilo život u par sati koliko je prošlo otkad ju je pronašao kako zgrčena leži na zemlji, sva umrljana suzama i prašinom. Razmišljao je kako je tužno da život tako šamara one koji to ne zaslužuju.

Iznenada se pojavila ispred njega. Oči su joj bile pune suza.

– Šta se desilo?

– Bila sam do izlaza.

– I?

– Nije tamo… – rekla je i oborila pogled.

– Hej, podigni glavu.

Nije ga poslušala.

– Podigni glavu i pogledaj me! Odmah!

Poslušala ga je.

– NIKO! Baš niko nije vredan tvojih suza. Možda nije mogao da te sačeka. Ali ako je mogao biti, a nije, ne zaslužuje da trošis vreme na njega.

– Opet ne znam sta je od ta dva. A i obećala sam mu.

– Obećao je i on tebi.

– Jeste.

– Možda ti mogu ti pomoći.

– Kako?

– Savetom.

– Da čujem…

– Postoji velika mogućnost da ti se javi, ali ne razmišljaj o tome. Izađi odavde, izbaci ga iz misli i živi život kako želiš. Sada to možeš. Ako ti se javi, znači da nije lagao i da njegova reč vredi, a ako ne… onda je obican lažov i manipulator, a takav ti ne treba.

Gledala ga je i odjednom joj se usne razvukože u osmeh.

– Šta se smeješ?

Slegnula je ramenima.

– Igras se Boga? Odjednom to što si rekao izgleda sasvim prihvatljivo, sad kad ti to kažeš… a ja sam više od mesec dana sebe u to ubeđivala i ništa…

Namignuo joj je.

– Pođi… i ne zaboravi da do kraja godine osmisliš šta želis i da od nove godine započneš lep život.

– Neću zaboraviti. – rekla je.

Sagela se i podigla ranac sa zemlje.

– Znaš… rekao je jednom da pazim jer mogu da uletim pravo tebi u zagrljaj, a on je bolji frajer nego ti.

Ćutao je.

– I znas šta?

– Šta?

– Činjenica je da je bolji frajer nego ti, ali je tvoje srce ogromno i predivno. – rekla je i zagrlila ga.

Kada se odmakla od njega i pogledala ga, oci su mu bile pune suza.

– Beži sada, ludo derle… beži pre nego što se predomislim i pojedem te.

Nasmejala se. Prišla mu je i jos jednom ga zagrlila i poljubila ga.

– Hvala ti…

– Briši sada… i učini nešto lepo za sebe. Budi ti, kakva jesi.

– Zbogom, Asteriuse.

– Zbogom, princezo.

Jos jednom ga je pogledala i krenula ka izlazu. Sa druge strane ju je docekao hladan vazduh. Malo se stresla, ali se nasmejala. Koliko god da je hladno, ne moze biti hladnije od onoga koliko joj je bilo hladno oko srca otkako je otišao bez reči.

Namestila je ranac i krenula.

1

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s