Da vi rečem…
…najmnogo volim lenja sunčana jutra.
Ona kad ne moraš rano ustati, a opet ustanes ranije (ne mnogo, ne preterano rano, al ne ni da zakucas se do 10, 11…), pa imas vremena da se protegneš par puta lenjo i vratiš sve koskice na mesto, a onda zažmuriš par trenutaka tek da se navikneš na novi raspored u sebi. I tako žmureći sačekaš da nesrećno pašče priđe da vidi šta ti je i da l’ je sve u redu, a ti ga ščepaš i izgnjaviš svojski dok se on batrga da pobegne. Pa ga pustiš, a on zbriše ne iz krrveta, no iz sobe…. al’ se brže vrati, no što ode, i i baci se na leđa da ga opet gnjaviš, a da se on koprca i pobegne… i tako par puta… bez da brineš hoćeš li zakasniti gde.
Onda ustaneš, pa sve po protokolu…
Pa spremiš doručak koji mnogo voliš. I sedneš da uživaš, a ono gore pomenuto pašče sedne za sto i gleda te i broji ti zalogaje i pogledom nikad na’ranjenog psa žicka… ne bi l’ mu, nesrećnom i gladnom, dala neki zalogaj i osevapila se. I ti (tj. ja) se sazališ i daš mu po koji zalogajčić, zaboravljajući da mu je činija za hranu, na metar odatle, puna istog jer… sevap je.
I kad zavrsite s doručkom skuvaš sebi kafu, baš kakvu voliš, i dok gladno pašče urniše svoj doručak ti na miru uživaš u kafi i smišljaš kako ćeš što bolje iskoristiti dan koji je pred tobom, a koji je tako divno (za)počeo.
Eto, sve tako smo mi jutros…
…i planiramo da nastavimo istim tempom. S uživanjem.
A vama lep dan želim, dobri moji. 😀
#doručak (ovas sa lukom, paprikom i jajima i suvi vrat i paradajz pride) #restrikcija #vanrestrikcija #dasubiješkozec #nemogunizalogajpride#životjelep
Da vi rečem još nešto…
…uživam u svim ovim jesenim zafrkancijama i pakovanju leta, da mi greje hladne zimske dane.
Eto, to vam śćedoh reći.